Yûnus Emre’nin Çıktım Erik Dalına Şerhi Boşnakça’da!

Tumačenja su također manifestacija (tedžellī). Ona se pojavljuju s nivoa koji određuju duhovna stanja (hālovi) onoga koji govori i onih koji slušaju u datom trenutku. Ovu časnu izreku, koju je profesor Mustafa Tatcı protumačio u krugu prijatelja tokom posjete Sarajevu, zabilježila je u tom trenutku, prevođenjem, turkologinja Amina Šiljak Jesenković, koja je u stihu prvi put prevela kompletan Divan Yunus Emrea na bosanski jezik. Tekst koji ćete pročitati je transkript tog tumačenja.

Yunus Emre je sufija i utemeljitelj stila. On je posljednji od onih prije njega, a prvi od onih poslije njega. Svojim kazivanjima utjecao je na veliku geografsku oblast, hraneći je širokom rijekom mudrosti. Yunusov utjecaj, koji je potekao iz Anadolije i stigao do “Ruma (Male Azije), Šama (Sirije) i gornjih zemalja”, postao je nosilac duboke mudrosti i kulture koja je povezala veliko područje od Kavkaza do Balkana. Naš Junus nije pjevao poeziju radi same poezije; iskustva koja je doživio na sufijskom putu prenosio je onima poslije sebe, koristeći jednostavan turski jezik iz svakodnevnog života, jezikom koji svako može razumjeti.

U Yunus Emreovom izrazu, remzī (simbolične) pjesme nazvane “šathiyye” imaju posebno mjesto. Šathiyye su temeljni element stila koji je započeo s Yunus Emreom i koji se s vremenom nazvao “uslub-ı Junus” ili “tarz-ı Junus” (Yunusov stil/način). Najpoznatiji primjer ovog jedinstvenog stila je pjesma “Çıktım Erik Dalına” (Popeh se na granu šljive).

Ova časna izreka (nutk-ı šerif) postala je sama po sebi škola nazira (poetskih imitacija), sa nazirama sufijskih pjesnika koji su slijedili istu liniju nakon Yunusa. Pored toga što postoje tumačenja ove izreke od sufija kao što su Nijazi Misri, Bursalı Ismail Hakkı i Ibrahim Has Efendi, ova se tradicija nastavila i u modernom dobu.

Tumačenja su također manifestacija (tedžellī). Ona se pojavljuju s nivoa koji određuju duhovna stanja (hālovi) onoga koji govori i onih koji slušaju u datom trenutku. Ovu časnu izreku, koju je profesor Mustafa Tatcı protumačio u krugu prijatelja tokom posjete Sarajevu, zabilježila je u tom trenutku, prevođenjem, turkologinja Amina Šiljak – Jesenković, koja je u stihu prvi put prevela kompletan Divan Yunus Emrea na bosanski jezik. Tekst koji ćete pročitati je transkript tog tumačenja.

Tumačenje pjesme “Popeh se na granu šljive” pripremljeno je na bosanskom jeziku s namjerom da se podijeli s ljubiteljima Yunus Emrea u Bosni i Hercegovini.

On je istraživač turske književnosti i akademik. Rođen je 12. februara 1961. godine u Kızılcabölüku, Denizli (1961). Osnovnu školu (1974) i gimnaziju (1978) završio je u Denizliju. Diplomirao je na Odsjeku za turski jezik i književnost, Pedagoškog fakulteta Necati Bey, Univerziteta Uludağ (1984). Magistrirao je na Univerzitetu Gazi s tezom “Vjera i Sufizam u Divanu Hayretija” (1986); doktorirao je s tezom “Divan Junus Emrea – Istraživanje – Kritičko izdanje” (1990). Nakon što je radio kao nastavnik književnosti u Silvan Endüstri Meslek Lisesi (1985-1986), nastavio je raditi kao predavač na Odsjeku za obrazovanje turskog jezika i književnosti, Pedagoškog fakulteta Gazi. Trenutno predaje na istom univerzitetu.

Mustafa Tatcı je objavio mnoga istraživanja iz oblasti Klasične turske književnosti, a posebno turske sufijske književnosti. Potpisao je značajna istraživanja vezana za školu Ahmeda Jesevija, Yunus Emrea, Nijazija-i Misrija i Šabana-i Velija. Bio je savjetnik za seriju “Aşkın Yolculuğu Yunus Emre” (Putovanje Ljubavi Yunus Emre) koja se emitovala na TRT-u. Dug niz godina drži brojne konferencije u zemlji i inostranstvu.

Mustafa Tatcı, istraživač turske književnosti i akademik (Anadolija)

Amina Šiljak-Jesenković rođena je 29. novembra 1965. godine u Sarajevu. Nakon završene osnovne i srednje škole, diplomirala je 1989. godine na Odsjeku za Orijentalistiku, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Na istom fakultetu magistrirala je 2003. godine u oblasti “Jezikoslovlje” na temu “Komparativno istraživanje frazikona turskog i bosanskog jezika, semantički, sintaktički, lingvostilistički i sociolongvistički aspekt”, a doktorirala 2013. godine u oblasti “Historija književnosti” na temu “Ljubavne mesnevije na turskom mjeziku i njihovi odrazi u divanskoj poeziji Bošnjaka”.

Od marta 1990. godine zaposlena je u Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu, na poziciji naučne savjetnice.

Šiljak-Jesenković potpisuje mnoge važne radove iz oblasti lingvistike, a učestvovala je na brojnim naučnim i stručnim konferencijama, radionicama i okruglim stolovima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.

Prevodilačka djelatnost Šiljak-Jesenković obuhvata širok spektar žanrova, od turske poezije pretklasičnog perioda, divanske poezije i sufijske (tekijske) književnosti, do savremene turske narodne književnosti. Pored prijevoda objavljenih u časopisima, objavila je i zbirku prijevoda turskih pjesama od 13. do 21. vijeka pod naslovom Medžmua (Vlastito izdanje, Sarajevo 2017) i više naučnih monografija.

Pisanje na turskom jeziku smatra posebnim područjem izazova. Izdavačka kuća Büyüyenay objavila je dvije knjige autorovih članaka na turskom jeziku (Emin Dairenin Sivri Köşeleri, 2017. i Yekten Yürekten, 2020.).

Trenutno radi kao naučna savjetnica u Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu.

Dr. Amina Šiljak-Jesenković, naučna savjetnica Orijentalnog instituta (Preporod)

Čıkdım erik dalına anda yedim üzümü / Popeh se na granu šljive, jeo grožđe tamo

Bostân ıssı kakıyıp der ne yersin kozumu / Vlasnik bašte ljutito veli: Što mi jedeš orah?

Ovdje su tri metafore: šljiva (erik), grožđe (üzüm), orah (koz). Spomenuta šljiva je kisela šljiva. Vanjski dio šljive je vrijedan, ali se koštica ne jede. Grožđe se jede u cijelosti. Orah ima četiri sloja: zelenu koru, tvrdu ljusku, tanku opnu i jestivu jezgru. Kur’an Časni također ima četiri nivoa: vanjsko/doslovno značenje (zāhir), značenje koje razumiju ljudi tarīqata, značenje koje razumiju ljudi ma’rifeta i značenje koje razumiju oni koji žive haqīqat. Yunus kaže da ne možeš jesti grožđe na grani šljive; tj. moramo poštovati redoslijed. Osoba koja želi doći do haqīqata (Istine) mora proći stanice tarīqata (duhovnog puta) i ma’rifeta (spoznaje). Vlasnik bašte (bostan ıssı) je vlasnik puta, insan-i kamil (savršeni čovjek). Ako ne poštuješ taj redoslijed, vlasnik puta se ljuti. Šljiva predstavlja šerijat, a njezina kiselost poteškoću primjene. Bez kušanja te gorčine, ne može se doći do slatkog grožđa (haqīqata).

Kerpiç koydum kazana, poyraz ile kaynattım, / Ćerpič metnuh u kazan, poyu kuhao s vjetrom,

Nedir diye sorana, bandım verdim özünü. / Ko me pita šta je, umačem, dajem mu srž.

Kazan je posuda za kuhanje hrane, a ćerpič je građevinski materijal. Junus govori o nekome ko pokušava kuhati jelo stavljajući kazan na jak vjetar (poyraz) umjesto da založi vatru. To je nekuhano jelo. Ćerpič predstavlja ljudsko tijelo (nefs), kazan je tarikat, vatra je ašik (ljubav), a poyraz (vjetar) predstavlja lažne muršide “hladnog daha”. Mevlana kaže: “Bio sam sirov, skuhao sam se, izgorio sam.” Za kuhanje je potrebna vatra (ašik), a vjetar gasi vatru. Lanac (silsila) lažnih muršida ne seže do Poslanika, stoga oni ne mogu prevaspitati nefs. Ukratko, sirov čovjek ne može skuhati drugog.

İplik verdim çulhaya, sarıp yumak etmemiş, / Predoh nit Čulhaji, nije je u klupko sveo,

Becid becid ısmarlar, gelsin alsın bezini. / Žuri žurno, naručuje: Nek dođe da uzme platno.

Tkalac (čulha) predstavlja muršida, a nit predstavlja naše duhovne zalihe/akumulacije. Svoj nefs predajemo muršidu da bi se iz njega pojavio insan-i kamil. Junus ovdje ukazuje na negativnu situaciju: Tkalac, iako nije napravio platno od niti, kaže “dođi i uzmi.” Ovo je lažni muršid koji se pretvara da je kamil. Ako naiđeš na takvog, ne možeš dostići stanicu insan-i kamila. Šta je znak savršenosti (kāmillik)? Prvo, u muršidu se mora manifestovati smisao Hz. Poslanika. Drugo, u tvom svijetu srca mora se pojaviti svjetlost (nūr) Hz. Poslanika.

Bir serçenin kanadın kırk kağnıya yükletdim / Krilo jednog vrapca tovario na četrdeset kola

Çifti dahi çekmedi, kaldı şöyle yazılı. / Ni volovi ne povukoše, ostade onako zapisano.

Kağnı (volovska kola) simboliziraju četrdeset alima. Vrabac simbolizira derviša na početku puta. Prema Junusu, jednosatno znanje (irfan) derviša koji je položio prisegu pravom muršidu je vrednije od znanja koje posjeduje četrdeset alima. Izraz “ostade onako zapisano” znači pasti na koljena, postati bespomoćan. Vanjsko znanje alima je nedovoljno pred ilm-i ledunom (božanskim znanjem) koje nudi sufizam.

Bir sinek bir kartalı kaldırdı vurdu yere, / Muha diže orla, udari ga o zemlju,

Yalan değil gerçektir, ben de gördüm tozunu. / Nije laž, istina je, i ja sam vidio prašinu.

Junus ovdje poredi muhu i orla. Alimi koji se drže samo knjiškog znanja (orao) omalovažavaju ummi derviše (muha) poput Junusa. Alim koji izgleda kao orao oborio je derviša kojeg je smatrao muhom. Izraz “vidio sam prašinu” se odnosi na idiom “dići prašinu”. Istinski arifi (spoznavatelji) moraju izgledati poraženo kako ne bi otkrili tajnu u sebi. Zbog toga često šute, iako znaju. Ova situacija nas podsjeća na događaj koji se desio Halladžu Mansuru.

Balık kavağa çıkmış, zift turşusın yemeğe, / Riba se popela na topolu, jede turšiju od katrana,

Leylek koduk doğurmuş, bak a šunun sözünü. / Roda magarčića okotila, pogledaj šta taj zbori.

Riba predstavlja osobu koja se pretvara da je insan-i kamil. To što je riba na drvetu umjesto u moru je obrnuta situacija. Ovaj lažni muršid hrani se nehranljivom turšijom od katrana i nudi je svom sljedbeniku. Iz rode se rađa roda. Roda ovdje predstavlja insan-i kamila. Stoga će se iz njega roditi insan-i kamil. Ali roda rađa magarčića (koduk/katır). Roda koja rađa magarčića ovdje simbolizira lažnog muršida koji ne nastavlja lozu, tj. ne odgaja duhovno potomstvo.

Bir küt ile güreşdim, elsiz ayağım aldı, / S jednim panjem se hrvao, on mi ruke i noge uze,

Güreşip basamadım, göyündürdü özümü. / Hrvao se, nisam ga potisnuo, spržio je dušu moju.

Riječ “küt” znači čovjek bez ruku i nogu, sakat, ili šejtan. Junus borbu protiv nefsa poredi s teškoćom hrvanja s panjem. Poslanik Muhammed je to nazvao “velikim džihadom”. Junus izražava da je u ovoj borbi mnogo puta bio poražen, ali je uspio ne odustajući od truda.

Kaf Dağı’ndan bir taşı şöyle attılar bana, / Kamen sa Kaf planine tako baciše na mene,

Öylelik yere düşdü bozayazdı yüzümü. / Onako pade na zemlju, umalo mi lice ne razbi.

Kaf planina je najviša tačka svijeta postojanja i tamo se nalaze alimi. Kamen koji alimi bacaju je optužba: “Ti ne znaš ovaj posao.” Kao rezultat ovih napada, Junus je skoro doveo sebe u situaciju da otkrije svoje irfani znanje (tajnu). Junus ovdje naglašava da treba biti oprezan prema takvoj opasnosti.

Gözsüze fısıldadım, sağır sözüm işitti, / Bezočnom šaputah, gluhi mi riječ čuo,

Dilsiz çağırıp söyler, dilimdeki sözümü. / Nijem urliče, kazuje riječ s jezika moga.

Bezočan (gözsüz) je onaj koji ne vidi ništa osim Haqqa (Istine); gluhi je onaj koji ne čuje ništa osim Haqqa; nijemi je onaj koji ne govori ništa osim Haqqa. Naizgled su opisana tri model hendikepa. Međutim, mi smo ti koji smo hendikepirani; oni koji misle da vide, a ne vide, oni koji misle da čuju, a ne čuju… Put se završava samo gledanjem, slušanjem i govorenjem Haqqa. Tek tada nestaju prepreke.

Bir öküzü boğazladım, kakıdım, serekodum, / Vola zaklah, s mukom ga na sušilo stavih,

Öküz ıssı geldi eydür, boğazladın kazımı. / Dođe vlasnik vola, kaže: Zaklao si mi gusku.

Vo simbolizira šehvet (tjelesnu požudu). Derviš je pobijedio svoju šehvet. Međutim, dolazi vlasnik vola(druge nefsanske osobine kao što su zlobnost, oholost) i traži objašnjenje. Svi elementi nefsa vezani su za nefs-i emmare (nefs koji naređuje zlo). Vlasnik pita: “Zašto si mi zaklao gusku?” Guska predstavlja glupost (ahmaklık). Ovo pokazuje da se nefs ne može ubiti jednim potezom, već da je borba neprestana.

Uğruluk yaptım ona, bühtan eyledi bana, / Krađu njemu počinih, potvorio me, ja mu se divim,

Bir çerçi geldi, der, kanı aldın gözgümü? / Dođe jedan trgovac, veli: Gdje mi uze ogledalo?

Trgovac (čerči) je insan-i kamil, a ogledalo predstavlja smisao/značenje Hz. Poslanika. Lopov je osoba koja ima nefs-i emmare. Pravi insan-i kamil ne bi tražio objašnjenje “zašto si ukrao moje ogledalo?”, jer je njegov cilj odgajati ljude. Ako traži objašnjenje, on je lažni muršid.

Tosbağa ile yoldaş oldum, gözsüz sepek yoldaşı, / Sretnem kornjaču, slijepi krt joj je sudrug,

Sordum sefer kancaru, Kayserî’ye azimi. / Pitam kud je put, namjerio u Kayseri.

Kornjača (tosbağa) predstavlja tračare/ogovarače, a krtica (gözsüz sepek) one koji ne mogu vidjeti haqīqat (Istinu). Krtica, živeći pod zemljom, ne može vidjeti Sunce, odnosno haqīqat. Ovaj dvojac ide lažnim muršidima. Mjesto kuda idu je Kayseri (grad rimskih careva), svjetovni cilj, a ne haqīqat-i Muhammediyye (Muhammedova istina).

Yunus bir söz söylemiş, hiçbir söze benzemez, / Junus je rekao riječ, ne sliči nijednoj,

Münafıklar elinden örter mana yüzünü. / Od munafika skriva lice značenja.

Munafik znači “onaj koji kvari moral društva”. Ljudi haqīqata skrivaju svoje znanje od ovih munafika. Tako je bilo jučer, tako je i danas. Ljudi haqīqata moraju postojati u svakom periodu, ali se ponekad skrivaju. Ibn-i Arabi kaže: Ako je haqīqat javan, ljudi haqīqata su skriveni; ako su ljudi haqīqata javni, znanje haqīqata je skriveno. Skrivanje haqīqata od onih koji nisu njegovi sljedbenici je obavezno.

Kaynak: stav.ba/vijest/tumacenje-yunus-emreove-pjesme-popeh-se-na-granu-sljive-koju-je-mustafa-tatci-dao-sarajevu-/37258